što više od dva tjedna u gornjogradskom Muzeju Marton traje izložba Jugendstil, koja je na jednom mjestu okupila predmete secesije iz tri velika muzeja – bečkog, budimpeštanskog i zagrebačkog. Štoviše, Veljko Marton s ponosom priča kako mu se iz Beča javila prijateljica koja je posjetila tamošnji Muzej za umjetnost i obrt i u vitrinama, u kojima inače stoje ta remek-djela, našla obavijest kako su oni trenutno u Zagrebu, posuđeni Muzeju Marton za ovu veliku izložbu koja će potrajati sve do kraja srpnja.
“Samo otvaranje je odlično prošlo, ali to je tek početak priče”, govori Veljko Marton, dok zajedno s prozora njegova muzeja gledamo grupe stranih turista u pohodu na Gornji grad:
“Jedan od kolega u Budimpešti rekao mi je da je ovo za knjigu rekorda, jer smo ovu izložbu uspjeli brzo dogovoriti i postaviti. Kada su u pitanju ovako veliki muzeji, pregovori traju godinama, ali nas je podržao Austrijski kulturni forum, kao i ambasadorica Austrije gospođa Andrea Ikić-Bohm, koja je napisla pisma preporuke. Nakon toga je odgovor bio sjajan i za zagrebačku izložbu nismo dobili neke stvari iz depoa, već one iz stalnog postava. To je velika čast, ali sada naravno treba publici približiti izložbu i objasniti da se radi o događaju koji je poseban po kvaliteti. Ovdje imamo samu kremu secesije i to bi trebalo izazvati interes ne samo posebno osviještene kulturne publike već i mnogo šire. Ovo je izložba za sve koje zanimaju dizajn, trendovi... jer i danas mnogo toga u primijenjenoj umjetnosti vuče korijene upravo iz ovog razdoblja.”
Raditi na turistima
No, što učiniti da grupe turista koji šeću Gornjim gradom i uđu u Muzej?
“Tu čarobna formula ne postoji. Stvari će se pokretati vrlo sporo. Čim sam se odlučio otvoriti muzej u palači Kulmer, shvatio sam taj problem. Bio sam pun entuzijazma, uvjeren da je ‘moj’ svaki turist koji izađe iz uspinjače. No, unatoč porastu broju turista koji dolaze u Zagreb, svi zagrebački muzeji od toga nemaju ništa. Što treba raditi? Cijelo vrijeme slati poruku da je danas kulturni turizam ono što dovodi goste. Vani na toj ideji svoj turizam baziraju cijeli gradovi i regije, jer prošla su vremena kada se putovalo u šoping. Danas se putuje da bi se gledalo – uglavnom muzeje i velike izložbe. To je ono što privlači ljude. Ja sam razgovarao sa svim direktorima agencija, ali danas znam da će ta ideja kod nas zaživjeti vrlo, vrlo polagano.”
No, strani turisti u Zagrebu samo su jedan dio priče, jer Veljko Marton cijeli svoj muzejski posao temelji na činjenici da muzej treba stalno biti prisutan u javnosti i tako postati prepoznatljiv publici:
“U Beču me sada dobro poznaju u gotovo svim muzejima, jer tamo vrlo pomno pratim razvoj uspješnih muzeja. A uspješni su oni poput Albertine, koja ima marketinški potencijal gotovo na nivou Coca-Cole, koje vode talentirani muzealci, ali i ljudi koji imaju dara za marketing. I to je stvarnost današnjeg života u muzeju, u kulturi općenito. Muzeje danas treba voditi kao bilo koju drugu kompaniju koja mora uspjeti. A moja je želja da dokažem da je privatna inicijativa prijeko potrebna i u kulturi. To rade i kolega Kličko i Marinko Sudac, iako se svatko od nas bavi drugim područjem umjetnosti. Ono što imamo moralo bi biti zanimljivo posjetiteljima. Možda sam ja tu u prednosti jer svatko danas zna što je majsenski porculan, bečko srebro, pariška bronca, češko staklo... To je atraktivna ponuda, ali još nismo došli do broja posjetitelja koji bi nam omogućio da pokrijemo značajniji dio troškova. Dakle, borba ide dalje, a ja je vodim u smjeru da se svaki posjetitelj koji dođe, ako mu se svidi to što je vidio i ako ga se ljubazno primi, vrati i sa sobom dovede druge. To je, naravno, dugotrajan proces, ali jedini koji stvara trajnu bazu posjetitelja nekog muzeja.”
Iza takvog principa djelovanja zapravo stoji veliki osobni trud samog Veljka Martona, jer on doslovno živi sa svakom izložbom. Posjetitelje posebno oduševljavaju njegova osobna vodstva izložbom, a baš su to situacije u kojima je najočitija njegova osobna strast prema umjetnosti:
“Svaki muzej izvlači ono što drugi nemaju, a ja sam svjestan činjenice da ljude zanimam i kao kolekcionar. Sretan sam kada radim vodstva kroz izložbu jer znam ispričati priče koje se kriju iza tih lijepih predmeta po vitrinama. Ako ljudima ispričate njihovu povijest, ali i kako su se oni našli u ovoj zbirci, tada to postaje i glavna atrakcija”, objašnjava Veljko Marton i smije se na pitanje što ljudi najčešće pitaju.
Svi me pitaju odakle novac
“Uvijek isto: kako ste počeli, gdje pronalazite stvari, i naravno – koliko ste platili i odakle vam novac. Ne znam jesu li razočarani kada kažem da nešto mora ostati i muzealskom tajnom, ali objašnjavam posebnosti tržišta umjetnina. Ako, primjerice, imate dva ruska kolekcionara, nešto će postati trideset puta skuplje od stvarne vrijednosti, ali baš je zbog toga tržište umjetnina zanimljivo, kao i Wall Street. Ja to i spomenem kada mi ljudi pričaju o porculanskim figuricama koje je skupljala njihova baka ili porculanskim servisima koji im se povlače po tavanima. Kada ih suočim s tim da neki tanjur iz važne kolekcija može biti prodan za 30 tisuća funti, tada se cijela priča drugačije postavi”, objašnjava.
Vrijednost je u ljepoti i rijetkosti, uvijek ističe Veljko Marton dok priču vraća na sam Muzej Marton. A ta nas umjetnička vrijednost dovodi do činjenice da se u dvadeset godina kapitalizma kod nas pojavilo vrlo malo umjetničkih mecena. Već smo u razgovoru nabrojili tri (?!) kolekcionara čije su zbirke relevantne i dostupne javnosti, i nužno se postavlja pitanje zašto je hrvatskim bogatašima tako neprivlačna ideja o ulaganju u umjetnost.
Najesen “životinje u umjetnosti”
“Bilo smo siromašni. Većina nas dolazi iz socijalizma i živjeli smo u društvu u kojem je bilo razlika, ali one nisu bile enormne. A ljudi koji su uspjeli morali su kupiti auto, pa stan, pa jahtu, pa malo veću jahtu. To je naša priča. No, eto, dolaze ljudi i do umjetnosti. Danas se zna da je dobro na zidu imati Bukovca, Medovića... No, na žalost, i to je naša priča – samo da na zidu visi Bukovac, zbog imidža.
Očito treba proći dosta vremena i ljudi trebaju otkriti ljepotu koja će ih privući. Ni ja se nisam rodio u obitelji kolekcionara, kući muzealaca... Sve je to došlo kasnije. Zato se i nadam da se sada kod nas već zadovoljila strast prema stvarima prestiža i luksuza i da će ljudi doći i do umjetnosti. Baš zato svima bih preporučio da kupuju radove mladih slikara, jer nikada ne znate što će jednog dana biti velika vrijednost.”
Veljko Marton otkriva nam i kako se prvi put sreo s radovima Andyja Warhola, u New Yorku prije trideset godina. Slučajno je pronašao oglas kojim je Andy Warhol tada ljude pozivao da dođu u njegov atelijer, čuvenu Art Factory. On ih je fotografirao i slikao im portrete. To je tada koštalo 15 tisuća dolara. Bio je to tada veliki novac. Danas ti portreti vrijede od 5 do 10 milijuna dolara. Mnoge će svako zagolicati takva priča, no koliko je našem mentalitetu prirođeno imati Bukovca na zidu, toliko nam je strano ulagati u umjetnost koja će biti dostupna svima.
“I vani je tako, ali ako imate stotinjak kolekcionara, a desetak je jako dobrih, barem dva ili tri doći će u fazu u kojoj sam ja sada: kolekcioniram za ovaj grad i ovu zemlju, jer moja je kolekcija stvarana da ostane. Ja sam u ovom društvu i ovom gradu stvorio sve što imam i smatram da mi je obveza vratiti to, a svoj sam put našao kroz kulturu. U ovom segmentu umjetnosti, moja je zbirka, stvarana četrdeset godina, jedna i jedina. Zato se i nadam da će neki drugi kolekcionari koji imaju manje zbirke dodati ih ovom muzeju. To je vani uobičajeno. Štoviše, to je stvar društvenog prestiža. Svi veliki muzeji stalno dobivaju od bogatih ljudi i kolekcionara donacije jer time na neki način ostavljaju svoj trag. Ime Rothschild na zidu Louvrea znak je besmrtnosti. Nitko ne može svoje jahte i automobile uzeti sa sobom, ali može na zidu muzeja za sva vremena ostaviti svoju donaciju, koja će za sva vremena podsjećati na njega. Do te faze mi još nismo došli.”
Kako bi nas procjena trenutka u kojem će se to dogoditi odvela ravno u glavobolju, odlučili smo otkriti što će Muzej Marton – već u jesen – novo ponuditi svojoj publici:
“Danas morate raditi za publiku, ali ne može se baš sve prodavati kao umjetnost. Primjerice, izložba “Bodies”. Sada je u Montrealu postavljena u robnoj kući – i privlači jako puno ljudi. Ali to nije umjetnosti! Zato i u blockbusterima treba raditi ono što ima veliki umjetnički potencijal. I uz te misli rođena je nova izložba – Svijet životinja u umjetnosti, od crteža, slikarstva do skulptura. Pali su mi na pamet Goldonijevi bikovi u staklu, pa majsenske papige... Sve je to vrhunska umjetnost, a možemo se i povezati s nekoliko svjetskih muzeja da nam posude svoja remek-djela”, obećava Veljko Marton novu jesensku atrakciju na Gornjem gradu.
Jel to onaj gospodin koji bez imalo srama kao životinja hračka nasred ulice?